Legenda koja ne umire - Dževad (Džemal) Begic - Đilda

Rodjen 25.09.1966. - Visoko

Poginuo: 11.07.1992. - Pofalici, Sarajevo

Dževad poslije osnovne škole završava zanat za limara i radi na poslovima obezbjedjenja objekata i ustanova. Sretno živi sa suprugom Hajrudinom sa kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta najmladja radja se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac i suprug i zaljubljenik u fudbal i "plave" sa Grbavice.

Bio je prijeratni vodja navijaca FK "Željezničar". Kao sto je bio iskreni vodja navijača "Želje", tako je sa istim zarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora cim se cuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom bracom Halilom i Izetom postaje clan pokreta "Zelene beretke" u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvazan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz samoubistvenih akcija koje ce vjecno ostati u sjecanju njegovih saboraca.

Za Đildu kazu da je bio običan momak. Porodicu je izdržavao kako je znao i nije birao posao - radio je najčešće kao izbacivač. Znao je s ljudima a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dvaput prije nego se usprotive Đildi.

Kazu da se naoruzao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Prica kaze da je pokucao na vrata jednom od cetnika i da mu je taj cetnik bez mnogo dilema 'poklonio' automat.

Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve. I rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatisu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdrazih, to je i cinio..

Đildini bliznji pamte da je govorio: "Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muski", ali u trecem mjesecu agresije na BiH metak zlocinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov zivot. I to bas sa Grbavice za koju je zivio.

Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalici u pokusaju da pomogne ranjenoj zeni biva pogodjen snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu.Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige koje je izvodio prateci sopstvenu parolu sa samog početka rata - 'ne možete vi Đildi nista'!

Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-plocu. Dva dana nakon pogibije rahmetli Dzilda je pokopan na sehidskom mezarju Kovaci.

Posthumno je dobitnik najveceg armijskog priznanja, znacke "Zlatni ljiljan" i takodje posthumno proizveden u cin natporucnika. Kcerka Dzevada je rodjena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine nemalo poslije Đildine pogibije. Bivsa ulica Livanjska danas nosi ime "Brace Begic".

Neke od angdota prenesene sa TheManiacs.org foruma:

"Znao sam Đildu odkako je doselio na Kosevsko Brdo, negdje oko 81-83 godine cini mi se. On je bio malo mladji od mene, isli smo u Franjo Kluz, osnovnu skolu, cak smo se jednom i pomarisali, onako djecacki. Bio je malo jalijas, zbog toga je i zavrsio u popravnom domu u Negotinu (Srbija, negdje na kraju svijeta). Jednom sam to i opisao ovdje. Ja taman dosao u vojsku (isti taj Negotin), nisam se ni okrenuo, ne znam ni gdje sam dosao, ni sta me ceka, kad vec sutradan dolazi n'akav oficircic, i kaze : Nek se javi (ja), na portirnicu ima posjetu". Alo ba... Prvi dan vojske, ja od Sarajeva udaljen preko 1000 KM i imam posjetu. Dodjoh do kapije, kad tamo rahmetli Đilda. Bio tu u popravnom domu, valjda upratio koga ima iz Sarajeva da je tu noc dosao na odsluzenje i op, eto ti ga sutra, dos'o da se upita. Elem, da neduzim, znali smo se pravo dobro, onako mahalski, raja iz naselja. Dao je zivot u odbrani grada i to sve govori!!! Pocivao u miru Bozijem i neka mu je vjecna slava i hvala!!! Amin."

"Ko je onaj krupni covjek gol do pasa sa sombrerom na glavi,a na sombreru ZELJINA zastava,oko vrata Irski zeleni sal i plavi ZELJIN svileni sal.Ko je onaj covek koji zagalami sa gelendera "HALO VAMO GLEDAJ" i svi ko jedan gledaju u njega.Ko je taj koji je prvi isao u fajtove i primao i djelio degeneke.E to je nas ĐILDA vodja ZELJINIH MANIJAKA.
Poznavao sam ga toliko da se pozdravimo na ulici kad se sretnemo,ja sam bio pravi klinac za njega ali ipak smo se pozdravljali.
To nase poznanstvo krenulo od mog gostovanja u Banjoj Luci 1990.Imao sam 15 godina. I odlucio da idem na gostovanje i smunto i starce i sve uredu idem u Banajaluku dodjem na zeljeznicku stanicu ZELJIN sal oko stomaka svezan,a drugi oko vrata pravi huligan nema sta. Ima neke starije raje uglavnom ja i ova trojica havera toj ekipi nepripadamo nikako. Dolazi ĐILDA nosi neku kesu u kesi ZELJINA knjiga i pozdravlja se sa tim starijim momcima a mi odma za ĐILDOM i kad se sa svima pozdravi nas cetvorica skoro u glas dzesi ĐILDA,a on ce nama gdje ste vi posli,u Banjaluku odgovorimo mu.A on pogleda prema onim starijim mocima malo se nasmija i trznu glavom na nas cetvoricu. Kad dreknu na nas mrs kuci kakva Banjaluka.I moljakaj moljakaj i na kraju kaze moze ali cete cijelo vrijeme biti uz nas,pokaza na sebe i na one momke koji su bili vec na stanici i onda nam uvali onu kesu za ZELJINOM knjigom i kaze nemojte da zijanite ovo. I od tada nikad nije prosao pored mene da se nije pozdravio.Na JUGU sve ciljam da nekako prodjem pored njega nebi li se pozdravio sa njim. Jednom u gradu hodam sa rajom kad ĐILDA reko ako se sad pozdravi samom znamo se sigurno,naravno pozdravi se jos mi ruku pruzi. Isto kao da sam se sa Titom pozdravio,pogotovo jer sam sa rajom bio a ovi sto su bili sa mnom zanjemili,nemogu da vjeruju da sam se pozdravio i jos rukovao sa ĐILDOM. Zadnji put sam ga vidio na Ciglanama,vidim ga i pridjem pozdravimo se. To je bilo dan dva prije nego sto ce poginuti. Sjecam se toga dobro jer je poginuo na moj rodjendan..."

Na jugu Đilda nikada neće biti zaboravljen. Oni stariji navijači, oni koji su ga poznavali, prepričavaju događaje i anegdote o njemu. Ovi mlađi sa ponosom prihvataju Đildu kao jedinog pravog vođu Manijaka i do današnjeg dana. Sa Juga će se uvijek čuti:

OTIŠO SI ĐILDA
OSTALA JE TUGA
VJEĆNO ĆE TE VOLJETI
MANIJACI S JUGA!